Jugoslavija je bila na putu da napravi atomsku bombu, ali je to onemogućilo predratno stanje siromaštva, kaže u Sarajevu akademik Božidar Matić za “Jutarnji list”.

Krajem 1980-ih Božidar Matić je bio jugoslavenski ministar nauka, odnosno predsjednik Saveznog komiteta za nauku i tehnologiju u vladi Branka Mikulića. Svi hrvatski naučnici tada su brujali o tzv. Matićevu fondu za tehnologijski razvoj koji je trebao dati novi zamah razvoju svih jugoslavenskih republika i pokrajina. Ubrzo je uslijedio rat i Matićevo ime prestalo se spominjati među tamošnjim naučnicima.

Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo poslije Drugoga svetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980–ih čuli su tek malobrojni pojedinci. U drugom jugoslovenskom nuklearnom programu, navodno kodnog imena “Sutjeska”, važnu ulogu igrao je sarajevski “Energoinvest”.

 

– Kad je počeo nuklearni program u ’Energoinvestu‘, nisam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način kad sam se 1985. godine vratio u ’Energoinvest‘ nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsjednika za istraživanje i razvoj. ’Energoinvest‘ je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na nivou instituta. Iako sam prije bio direktor jednog od tih instituta i sarađivao s ostalima odlučio sam da…

obiđem svaki od instituta kako bih se bliže upoznao s time šta se radi – priča Matić. Kako je naveo, u jedan dio zgrade ITEN–a, Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku, nisu ga pustili.

– Rekli su mi: ’Ovdje se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti niko osim onih koji imaju dozvolu za to – kaže Matić i dodaje da nije dočekao da dobije pristup tajnom projektu u ITEN-u, jer ga je Branko Mikulić, tadašnji predsednik Vlade Jugoslavije, pozvao u Beograd.

Jugoslavija je 1980–ih razvijala dva paralelna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu upotrebu nuklearne energije. U svemu tome je važnu ulogu igrao upravo “Energoinvest”.

– JNA je sve ugovarala s ’Energoinvestom‘, koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti – pojasnio je Matić.

U Zagrebu je program A bio posebno usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Grupa sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je direktno uključena u projekt. Samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojem rade.

U januaru 1988. godine je nemački magazin “Die Spiegel” objavio kako je Ruđeru Boškovićuuz finansijsku podršku sarajevskog “Energoinvesta” poverena prerada nuklearnog otpada. Iako je u tome članku pogrešno navedeno šta se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, tačno je navedena važna uloga “Energoinvesta”.

– ’Energoinvest‘ je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu upotrebu nuklearne energije – pojasnio je Matić.

Matić je progovorio i o važnom sastanku u Vladi Jugoslavije 1988. godine.

– Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ’Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinućemo nuklearni program. Znaš li šta o tome?‘. Kažem ja: ’Nešto sam načuo‘. Na to će meni Branko: ’Ne može to Jugoslavija da radi, mi moramo da idemo u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram da kažem i Generalštabu – prisjetio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.

Kako kaže, kada je tamo došao iznenadilo ga je njihov civilizovani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe da bi se kasnije na sastanku raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.

– Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan efekat na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko

1,5 odsto tadašnjeg jugoslavenskog BDP–a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ–ove, 0,5 posto kroz preduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. ’Matićev fond‘. To je i danas san niza evropskih zemalja – kaže Matić.

Na konstataciju kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef i da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombu Matić kaže:

– Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe – rekao je Matić, te dodao:

– Bila je zamišljena i projektirana i raketa dometa 300 kilometara, ali je rat onemogućio njenu realizaciju. Za eksperimentiranje tom raketom bio je određen teren od Širokog Brijega do Herceg Novog. Taj slabo naseljeni potez je nekakvim urbanističkim planovima bio rezerviran za eksperimentiranje raketom i tamo se nije smjelo ništa graditi. Kada je priprema za tu raketu bila u tijeku, Jugoslavija je poslala čovjeka da vidi kako idu pripreme u Iraku. Tada je nastao prvi nesporazum. Projekt je u Iraku vodio Sadamov zet, inače čovjek visokog obrazovanja stečenog na Zapadu. A mi smo poslali našeg doktora nauka sa Stanforda. Bio je to susret dva jaka ega. Kad se naš čovjek vratio, napisao je negativan izvještaj jer je njegov ego bio pogođen – ispričao…

Osvrnuo se i na Energoinvestov institut ITEN koji je imao važnu ulogu u nuklearnom programu.

– ITEN je među više zadataka dobio i jedan da napravi kompleksno postrojenje za tešku vodu. To se radilo nekoliko godina i završeno je godinu dana prije rata kada su počeli i prvi eksperimenti. Projekt je vodio i završio Vlado Sivjakov, genijalan inženjer koji je, nažalost, umro prošle godine. Bili su gotovi još neki detalji. ITEN se nalazio na Ilidži kao i svi Energoinvestovi instituti. Kad je počeo rat, četnici su prvo uništili ITEN. Ipak, zauzeli su i ostale institute pa nismo mogli doći do njih, čak ni do arhive. Meni je tako cijela arhiva uništena – kazao je Božidar Matić.

Jesu li četnici znali što se nalazi u ITEN-u?

– Mislim da su znali. Moj je dojam da vodstvo JNA nije iskreno ugasilo nuklearni program, nego je nuklearni materijal sačuvan. Dakle, mislim da je vodstvo JNA reklo Mikuliću da će ugasiti nuklearni program, a u tajnosti nastavilo raditi prljavu bombu, dakle klasičnu bombu punu nuklearnog materijala koja kod eksplozije zagadi sve okolo. Tu sam informaciju dobio s nekoliko strana. Dokle se došlo, ne znam. Ipak, nije Karadžić bez veze prijetio da će prljavom bombom gađati Beč

i Rim. Otkud mu to? – propituje Božidar Matić. Uvjeren je da Josip Broz Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program.

Iako nisu poznati detalji, jugoslavenski je vođa odustao od prvog programa razvoja bombe 1960-ih kada je postao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih. Prema jednoj anegdoti, kada je 1974. godine eksplodirala indijska atomska bomba, Tito je pozvao poznatoga beogradskog nuklearnog naučnika Pavla Savića i pitao: ‘Bi li naši dečki to mogli napraviti?’ Navodno je Savić odgovorio potvrdno. Ipak, sredstva za drugi program razvoja atomske bombe izdvojena su tek 1981. ili 1982. godine kad je Tito već bio mrtav.

– Mislim da Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program i da mu to nije bio prioritet. Bio je star i bavio se globalnim pitanjima. Pola godine prije smrti vodio je summit Nesvrstanih u Havani i ne vjerujem da se mogao puno baviti nuklearnim programom – ustvrdio je Božo Matić koji, pak, smatra da pravu istinu o jugoslavenskom nuklearnom programu 1980-ih možda nikad nećemo saznati.

– Taj je program bio tajni i zatvoreni, a danas su živi tek malobrojni ljudi koji su nešto o njemu znali. Naša je arhiva na Ilidži uništena i teško je reći postoje li još negdje zapisi o tome. Možda naravno!

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here