Prošlo je dosta godina, ali ova djevojka nikada neće biti zaboravljena.

Priča koja će vam naterati suze na oči, a da se nikada ne zaboravi potrudio se i Zdravko Čolić svojom pjesmom “Ona spava”.

Naime, on je svoju pjesmu posvetio Milici Kostić koja je 1974. godine bježeći od grupe silovatelja skočila sa 11. sprata zgrade, Rubinove kule u Kruševcu sačuvala svoju nevinost na najtragičniji način i tako otišla u legendu.

Podatke o samom događaju u stanu istražni organi su prikupili iz saslušanja i svedočenja koja je dalo osam osoba. Kažemo osam jer je, pored sedam izjava, svjedoka data i još jedna – u bolnici je progovorila i Milica.

Tog jutra, u ponedjeljak 2. septembra, Milica se pozdravila sa roditeljima, pokupila nešto stvari i krenula u Kruševac. Stigla je oko sedam i petnaest ujutru, svratila u stan a potom otišla u školu. Pošto je u školu stigla mnogo ranije prije časa razrednog starešine, imala je vremena da malo prošeta, što je i učinila. U Kruševcu je bila gužva, od mnoštva đaka koji su išli na upis prvog školskog dana. Upravo time su i bili stimulisani pomenuti zlikovci, koji su izašli u grad sa namjerom da u stan dovedu neku od učenica. U međusobnom razgovoru, oni su učenice koje dolaze u Kruševac u jesen, radi škole, potcenjivački zvali: „jesenčići“.Mladići su se obreli u glavnoj ulici grada, između spomenika i Crkve Svetog Đorđa.

U jednom momentu pažnju im je privukla lijepa djevojka, tamnokestenjaste kose, koja je naišla sama, razgledajući izloge. Kretala se istom ulicom, od fontane prema Spomeniku kosovskim junacima. Bila je to Milica. Oni je do tada nisu poznavali. Poslije kraćeg domunđavanja, pala je odluka da joj priđu. Jedan od njih se odvojio, te ju je sustigao i zaustavio poslije pređenih 15-tak koraka. Odmah ju je zamolio da mu učini uslugu i iz određenog stana pozove njegovu djevojku Draganu, koju on sam ne može da pozove jer su njeni roditelji strogi. O sebi je ostavio utisak kao o bezazlenom i dobronamernom mladiću. Sve to je učinio tako lukavo i prepredeno da Milica nije posumnjala u njegove loše namjere. Ne sluteći da se radi o podmukloj prevari, voljna da pomogne drugome, Milica je pristala, te su se okrenuli i pošli prema fontani koja se nalazi ispred Crkve Svetog Đorđa, a u nastavku prema soliteru. Milica je usput mladiću rekla odakle je. Teško je oteti se utisku da se ovde radilo o već više puta oprobanom triku. Prema spontanoj i sinhronizovanoj radnji ovih mladića, očigledno je da su dobro poznavali tok prevare. Dakle, plemenita i dobronamerna djevojka je nasela i pristala da mu pomogne i oni su krenuli zajedno. Objesni mladići nisu mogli da sanjaju da je ovo bezazleno dijete (visoko svega metar i šezdeset jedan centimetar) – Milica Kostić za njih bio najnesrećniji izbor koji su mogli da naprave.

Dok je prvi mladić pošao sa Milicom prema zgradi, drugi koji je prethodno sve ovo pratio, zaključio je da je Milica pristala i da prevara uspjeva. Zato je požurio da pripremi klopku, tj. da obezbjedi nesmetano uvođenje djevojke u stan. Pojavivši se žurno pred zgradom, sreo je maloljetnog druga (koga su ostavili da ih sačeka) govoreći: „brže, brže“, i naglasivši da ide njihov prijatelj i „vodi djevojku“! Istraga je kasnije dokazala da je maloljetnik bio saglasan sa planom.

Čim su žurno ušli u stan, stariji je isključio zvonce na ulaznim vratima i objasnio maloljetnom kako će postupiti kada djevojka zakuca na vrata. Odmah zatim je ušao u kuhinju i glasno pustio muziku na gramofonu kako bi postigao buku. Za to vrijeme njihov drug je doveo Milicu pred vrata stana i rekao joj da pokuca. Kad je ona to učinila, maloljetnik joj je otvorio vrata i na njeno pitanje da li tu stanuje Dragana, odgovorio potvrdno i dodao da se ona nalazi u prvoj sobi desno i da može da uđe i pozove je. To je rekao uvjerljivo i odmah poslije toga je pošao prema kuhinji smatrajući da se dobro snašao. Kad je Milica zakoračila u hodnik, tj. u predsoblje stana, za njom je toga trenutka utrčao i njen pratilac, koji je do tada bio iza njenih leđa, na stepeništu, i pratio događaj. Poslije ovoga je za nju nastao pakao.

Kada su zatvorena spoljna vrata, Milica je shvatila da je prevarena, pa je pokušala da izađe iz stana. Pokušala je da se vrati, da pobjegne, ali je u tome spriječena jer joj pratilac to nije dozvolio već ju je, uhvativši je oko pasa, iz hodnika, silom ugurao u spavaću sobu.

U zaključanoj sobi, mladić koji je Milicu silom uvukao, saopštio joj je šta hoće i zbog čega je dovedena. Zahtjevao je od nje da se sa tim saglasi, da se skine, jer nema drugog izlaza.

Međutim, Milica je to kategorički odbijala moleći da to ne čini i da je pusti. Napasnik se na sve ovo nije obazirao, već je i dalje uporno nastojao da Milicu prinudi, uz istovremene pokušaje da joj skine odjeću. Ona se i dalje protivila, a on je bio uporan. Na njegovu drskost odgovorila je plačem, moleći ga da je pusti iz sobe.

U jednom momentu, usljed njene upornosti, prvi nasrtljivac se malo pokolebao i, izlazeći nakratko iz sobe u hodnik, prokomentarisao ostalima da treba da je puste. Riječi su bile sljedeće:

“Nevina je, neću da je diram”.

U prethodnim minutima Milica je učinila sve što je mogla da razmekša srca zločinaca i da probudi njihovu savjest. Sve vrijeme je plakala i djetinje ih molila, ali nije vrijedelo. Shvatila je da ova preklinjanja i molbe neće pomoći. Shvatila je da monstrumi neće odustati.

Iz pozicije iz koje nije bilo moguće izaći, a u nemogućnosti da i dalje pruža otpor, odlučila se na bjekstvo. Znala je da će je više muškaraca silovati. Riješena da im to ne dozvoli, iskoristivši trenutak kada je ostala sama u sobi, Milica je sa 11. sprata skočila kroz prozor.

Razgovor između Milice i inspektora Dobrivoja Stefanovića, koji sa nakon toga odigrao u bolnici, tekao je ovako:

“Pitao sam je: “Gdje si bila?”

Milica je rekla: “Bila sam u školi. Sa drugaricama…” Trebalo je da imaju nešto – kao pismeni. (riječ je svakako o upisivanju prvog dana školske godine) Poslije ovoga je izgubila svijest.

Zatim se opet probudila i rekla: “Išla sam sa nekim dečkom do jedanaestog sprata da pozovem njegovu djevojku.”

Ja sam je pitao: “A što si ti išla?”

Rekla je: “Taj dečko mi je rekao da ta djevojka ima stroge roditelje i da je samo pozovem.”

Tada je opet zaspala.

Poslije par minuta se probudila i rekla: ’Bili smo na jedanaestom spratu.’Pitao sam: “Kako znaš?”

Rekla je da je, pošto je izašla, vidjela na liftu.

Pitao sam je: “Da li si sama skočila ili te je neko gurnuo?”

Rekla je: “Ja sam sama skočila kroz prozor.”

Pitao sam: “Zašto?”

Rekla je: “Nisam više mogla da izdržim… Jedino sam na taj način mogla da sačuvam svoju čast.”

Potom je pala u duboku komu.”

Ispred bolnice bila je gužva. Porodica, školski drugari, osoblje, sugrađani – svi su čekali da vide hoće li se hrabra djevojka probuditi iz kome. Nažalost, desilo se najgore.

U četvrtak četvrtog septembra mala Milica je izdahnula tačno u podne.Ovo što ste pročitali bile su njene poslednje riječi.

Nakon toga, prema riječima stanovnika tog kraja, svake godine u vrijeme Miličinog stradanja u predjelu 11. sprata zgradu je obletalo jato bijelih golubova. 2008. godine je Rubinova kula imala požar baš na 11. spratu.

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here